уторак, 27. децембар 2011.

Sastav: Basta sljezove boje


Vreme tece, mi odrastamo, ali se uvek svi rado secamo naseg detinjstva, kada smo na svet gledali drugacijim ocima.
Tako, ponovo se vracajuci u svet djetinjstva, svet obojen zvucima, mirisima i slikama zavicaja, secajuci se svojih ranih nestašluka, radoznalosti i snova, Branko Radicevic je napisao knjigu. Kroz „Bastu sljezive boje“ prolaze likovi njegovog detinjstva, deda Rade, rodjak Sava, stric Nidza, samardzija Petrak, veliki Jova idr.
Radicevic se u knjizi pozabavio medjusobnim odnosima likova i njihovoj velicini u njegovim detinjim ocima.

Deda Rade, je kao najstariji u kuci, bio glava porodice, neko kome je bilo nezamislivo suprotstaviti se, cak i kada mu se misljenje suprotstavlja zdravoj pameti. pisac priča o svome dedi kako nije razlikovao boje baš najbolje.jedne noći im je pored kuće rascvetao crni slez za koga je deda rekao da je modar, a nigde ni tragova modre, ali kad deda tako kaže-nema puno rasprave.neki dedin rodjak imao je običaj da ga zavitlava oko tih boja, svađajuci se da li je lisica crvene ili žute boje. Tako je i roman i dobio naziv „Basta sljezove boje“.
„Minulo je od tih neveselih dana vec skoro pola vijeka, djeda odavno nema na ovome svijetu, a ja još ni danas posigurno ne znam kakve je boje sljez . Znam samo da u proljece iza naše potamnjele baštenske ograde izsijava nešto ljupko, prozracno i svietlo pa ti se prosto place, iako ne znaš ni šta te boli ni šta si izgubio“ , razmisljao je mali Branko secajuci se dede.
Dedi radetu je bio susta suprotnost samardzija Petrak. Petrak je bio veliki zanesenjak i mashtar. Djeda Rade je, nasuprot njemu, racionalan. On ne ide izvan granica vidljivog i moguceg, to su za njega «fantazije» i on im se podsmijeva kao najvecim besmislicama. Njegov svet nisu daljine i visine, vec «vatrica», kazan i rakija, svakodnevna rec i brige.
“  tako, te nezamjenljive cudesne noci, deda je, živ živcat, zajedno s najboljim dostovima, u zdravlju i veselju popio svoju  rakiju. I što se boca više praznila, starac je postajao sve kuražniji, kao da iz one litrenjace pretace i ponovo vraca u svoje žile vatre prohujalog života. Sjetio se cak i brata Sava i požalio «što rdja nije tu», pa da i on vidi vajde od ove strmoglave veceri, kad se benasti stari Rade ritnuo na smrt, pa cak i na svoj besprijekorni pravednicki život. „
Rade je covek domacin. . Ne samo u ekonomskom smislu. On je prije svega domacin u duhovnom smislu rijeci. On ima vedre oci cestitosti i ljudskosti i sve što pogleda ozari pravdom i poštenjem. On je olicenje patrijarhalne cestitosti. Ceo живот je провео на истом простору, u svom selu, окружен истим предметима и облицима. Nastrojen patrijahalno i potpuno podredjen arhaicnim sagledavanju sveta, koliko i ljubavi.Za ljubav je cuo, ali je svoja osecanja pokazivao koliko je i znao da razlikuje boje. Medjutim, nisu samo boje bile njegova slaba tacka. On je pretstavljao mudrost samo u starosnom sagledavanju, jer je bio neuk i cesto je svojim stavovima zbunjivao decaka.
„ I kako tada, tako i do današnjeg dana: stojim raspet izmedju smirene djedove vatrice, koja postojano gorucka u tamnoj dolini i strašnog blještavog mjesecevog požara, hladnog i nevjernog, koji raste nad horizontom i silovito vuce u nepoznato. Pa se onda, katkad, žalovito upitam, kao da sam nagazio na one striceve vile iz djetinjstva: Je li pametnije biti mjesecar ili s mirom sjediti kod svoje kuce, pa kad zagusti, tješiti se rakijom kao moj strikan?“

U Copicevom romanu je primetno velika uloga njegovog dede Radeta. On istice njegove odnose sa ostalim junacima i provlaci ga kroz sve dogadjaje. Sveti Rade je za njega pomalo svetac i pomnogo covek.

4 коментара: