уторак, 27. децембар 2011.

Sastav: Dozivljaj sa letnjeg raspusta

Krstarim mislima jos goreci od neizvesnosti sta me ceka. Napolju su se smenjivala prostranstva, prvo zelena, zatim zuta boja, a potom vec bledo crveni krovovi sicusnih kuca poredjanih tako da cine savrsene polukrugove, bez odstupanja. Sve je tako minijaturno, svet je tako mali, razmisljala sam gledajuci kroz prozor aviona pomalo zamagljenog od oblaka. Oko mene je bio mali milion ljudi razlicitih nacionalnosti poredjanih redom u sedista aviona « Er Fransa ». Kroz usi su mi se provlacili najrazlicitiji zvukovi od meni nepoznatog kineskog ili japanskog, pa sve do razumljivog engleskog, francuskog i srpskog.  Ovog leta sam resila da uradim nesto drugacije i tada sam shvatila da je za mene odlican izbor da odem u neku meni stranu zemlju preko volonterske organizacije. « Sarl De Gol » je na vidiku, kroz glavu su mi vec prolazile najrazlicitije ideje koliko nezaboravno cu provesti naredne tri nedelje svog boravka u Francuskoj. 

Prvog jutra sam ustala rano da ukradem suncano jutro letu. Lezala sam na travi i posmatrala prozirno plavo nebo bez ijednog oblacka, savrsen prizor, za razliku od satora u kome sam bila okruzena svim vrstama insekata od bezopasnih paukova do nenormalno velikog broja mrava. Mislila sam da sam jedini ranoranilac, ali iako je bilo rano jutro u susednim satorima sam vec mogla cuti mumlanje od Turskog do Italijanskog jezika. Bar da sam ih mogla razumeti.Svako naredno jutro je bilo slicno, ali domacini su nas svakim danom sve vise i vise odusevljavali raznovrsnim popodnevnim programom. Rec monotonija je za nas, turiste, bila strana rec. Grad u kojem smo bili smesteni je bio neuporedivo manji od mog rodnog grada koliko i neograniceno zabavan. Toliko sportskih terena, ogromnih shoping molova, rolerkostera, plaza, diskoteka i turistickih atrakcija za minimalno predgradje Pariza od svega 20.000 stanovnika. Medjutim, najvece odusevljenje kod mene, a rekla bih i kod volontera iz drugih zemalja koji su odlicili da svoje leto prekrate tronedeljnim izletom u ovoj zemlji, je izazvao vikend proveden u obilasku Pariza. Toliko toga sam imala priliku da vidim da mi je nastao pravi dzumbus u glavi. Isli smo metroima od jednog kraja grada do drugog i sve sto smo ga vise otkrivali sve nam je vise bila zastrasujuca njegova tajanstvenost i dubina. Na gotovo svakom koraku smo mogli videti bar po jedan dabldeker sa natpisom «  Idemo u Diznilend, zeliteli poci sa nama ». Naravno da zelimo, bio bi nas odgovor, ali nas je vreme ogranicilo u nasoj radoznalosti. Dovoljno je spomenuti Jelisejska Polja na kojima je sve sljastelo i koja su se prostirala u nedogled. Jos nekoliko mesta u kojima se ogledao kulturni zivot Pariza, Luvr i Notr Dame. Na sve strane su bile razbacane intimno uske, jedva prolazne ulicice, koje su odisale retro stilom. Pariz me je oduvek odusevljavao svojom uredjenoscu. Ispred svake pekare se oseti dobro poznat miris bageta, a prozori minijaturnih kuca su bili ukraseni stilski uklopljena saksijama cveca. Skoro je nestvarno kako tako malo mesto na ovoj dzinovskoj planeti, ali tako vazno kao magnet privlaci i za trenutak osvaja ljude ukljucujuci i mene. Medju svim tim znamenitostima i carima Pariza, bilo bi neumseno nepisati o toliko poznatom simbolu, Pariza Ajfelovom tornju. Sa svim svojim carima bilo je izuzetno tesko proceniti da li je lepsi nocu ili preko dana. Savrseno mesto za uzivanje u lepotama ajfelovog tornja je svakako bio Trokadero na kojem se u potpunosti mogao ostiti duh grada. Gde su ionako dobru atmosferu upotpunjavali ulicni sviraci i plesaci, kariatide i cvetni aranzmani. Kakav vikend. To je sigurno bio najneobicniji i najuzbudljiviji vikend u mom zivotu, da li je bas morao da se okonca ?

TGV je krenuo kasno uvece na putu za Nozan, pomalo umorni od hodanja i mnogo vise zaljubljeni u sve ono sto smo videli u ovom boemskom gradu, gledali smo kako se zraci svetla sa ajfelovog tornja pomaljaju kroz retko drvece. Vozovi su jurili neopisivo brzo, trebalo je stici na vecerasnju oprostajnu zurku, sutra je novi dan, moj rodjendan i dan kada treba da se vratimo u Srbiju. Ali taj dan je vec neka druga prica, prica za sebe.

2 коментара: