уторак, 27. децембар 2011.

Sasav: Ceznem da ti kazem najdublje reci


Ceznem da ti kazem najdublje reci
Zivim u malom mestu, velikih pravila,koja se cesto menjaju i jos cesce krse.Odvojena od sveta i svih bitnih stvari, ceznem da nadjem granicu sa realnoscu.Ispred mog pokusaja da nerealan svet pretocim u realan, nalazi se dzinovski zid, to je najveci zid u mom zivotu,  kineski zid.Kada bi se on srusio, svi ostali zidovi bi bili ravni obicnoj cigli.Sta je to toliko veliko sto bi se moglo poistovetiti sa kineskim zidom? Postoji samo jedna rec koja je zazidala sva vrata.Rec:Cutanje
Reci koje se kriju duboko u meni obično iskusno odćute. Odzvanjaju tišinom. U vrtlogu svojih osećanja, nemoćana pred željom da ih izgovorim, i dalje trazim put koji ce ih osloboditi iz zacarane dubine, put koji ce porusiti zid i sagraditi dvorac.Uzalud.Taj put je vec odleteo, nema ga.Gde je moj svet slobode?Svuda oko mene, on postoji, ali nije realan.Mogu ga dostignuti, stvoriti, ali on nikada nece ugledati svetlost dana. Sve se cini tako daleko, stvarnost, osecanja i najvise od svega reci. Nekada, kroz maglu mogu da vidim taj svet, svet gde su misli pretocene u reci, svet slobode, oblaka ljubavi i istinske sreće, kojem prethode reci i samo reci. Leteci kroz njega, kada bih bila dovoljno hrabar letac prekrsila bih sva svoja pravila i naletela na oblak, siv pun kise koja ce se nemo sruciti na moj um ili pak, uz srecu, naletela bih na sunce i prepustila se savršenstvu tog raja do kojeg me je doveo san o slobodi. Danima, nedeljama, godinama bih se borila sa ceznjom da kazem to, sve dok se ona ne pretoci u drugu ceznju sa istom osnovom, a drugacijim ciljem ili iscezne, ali san, on nikad ne umire, on je tu uvek prisutan, onakav kakv ja hocu da bude, idealan. Kada jednom osetis taj delic sekunde savrsenstva snova, ali ne zadugo, tvoj um ce i dalje zeleti da putuje, da upoznaje nove predele, ali tada ce vec biti prekasno da izadje iz kaveza u koje su ga zatvorile mracne sile stvarnog sveta.
Kada odustanem od nemoguce misije, okrenem ledja zidu i shvatim da mozda ipak postoji nada, da reci nisu potrebne.Nekada se one Sakriju u pogledu, pa na neki čudan način pokušavaju da preplivaju more koje nas deli i dodju do druge strane. To je taj nemusti jezik kojim razgovaramo nas dvoje.Nasi svetovi se medjusobno prozimaju i stapaju u jedno, oni se vole bez poljupca, oni razgovaraju bez reci. Nas svet je savrsen ili je,  ipak on samo delo mog uma zarobljenog u kavezu snova.

Нема коментара:

Постави коментар