уторак, 27. децембар 2011.

Sastav: Na drini cuprija (vreme)






10, 11, 12. . . . prolaze sekundi, sati, minuti, svaki novi trenutak je jedinstven, neponovljiv, nece se vratiti, vise nikada nece biti ova godina, ovaj dan, ovaj sat, ovaj minut i sekund koji sada zivimo.Vreme polako nestaje kao pesak iz pescanog sata medju prstima i traje uporedo sa nama, traje sve dok ima peska, a kad iscuri i poslednje zrno ostace pescana kula ili ce ga oduvati vetar i odneti negde daleko u zaborav, kao da nikada nije ni tekao. Svakog trenutka jedan pescani sat ispusta swoje prvo zrno, a drugi zawrsawa swoj tok. Covek zivi samo sadasnji trenutak. Sve ostalo je ili vec proslo ili je  neizvesno hoce li doci.Zivot je cudo, nepredvidivo i nepoznato i on se ne uci, on se zivi.

Mnogi ljudi su ziveci, nesebicno prosipali pesak svog pescanog sata stvarajuci dela u vidu kompozicija, slika, gradjevina. . .Tako su i oni postali besmrtni ,veciti.Dok traje covecanstva trajace i secanja na jednig Leonarda,Mocarta,Teslu ili Andrica. Mnoge dane i noci nesebicno su trosili dajuci celo svoje bice  da sacine jedno obicno delo. Delo tako malo za njih, a tako veliko za covecanstvo. Svesno ili nesvesno uticali su svako na svoj nacin na zivot svojih naslednika koji su im nesebicno uzvratili daruju ci im besmrtnost. Oni ce ziveti sve dok traju i njihova dela i dok se o njima govori.
Istiniti Lik u romanu na Drini Cuprija Ive Andrica, Mehmedpase sokolovic , je jedan od mnogih zasluznih na ovoj planeti .Mehmed Pasa Sokolovic ce zauvek ostati zapisan u Andricevom romanu. Secajuci se na svoj rodni kraj, Mehmed pasa Sokolovic ,na kamenitu obalu, obraslu retkim, golim i sivim rakitama, nakaznog skeledziju i mutnu drinu preko koje je prevozen kao danak u krvi, Mehmedpasa Sokolovic resio je da svom rodnom kraju daruje nesto posebno. Nije se opredelio za cesmu, a ni za put, kako to obicno biva, resio je da svom rodnom kraju daruje most, simbol mira i pomirenja. On je predstavljao vezu velikog vezira sa svojom izgubljenom prošlošću .Za taj most su bile vezane mnoge legende, dogadjaji, okupljali su se ljudi, i u secanjima swih ljudi u kasabi bio je urezan Mehmedpasa Sokolovic. Sve je prolazilo, samo je on ostao da ukaže na trošnost ljudske sudbine. Najviše je patio, jer Niko nije prošao toliko toga kao jedan most.On je kao nemi svedok, pamtio sve narastaje u kasabi, trpeljivost i prožimanje različitih kultura, vera i tradicija i dve civilizacije, istočne i zapadne. Most je, zapravo, ostao, jedina nepromenljiva, večita tačka koja se hranila istorijom srba i bosanaca i na kojoj su se godinama smenjivali znacajni dogadjaji. Mehmedpasa bio je covek koji se igrom sudbine, zatekao na pozornici zivota, igrajuci samo obicnu, kratkotrajnu dramsku epizodu u velikom pozorištu istorije. Andric je nastawio tu istoriju sacinivshi delo o delu i time na jos jedan nacin spasio Mehmedpasu od vela prolaznosti i zaborava.

Besmrtna ljudska dela poput ovog opisanog , istinitog , mosta u delu Ive Andrica , i drugih gradjevina ,umernicke slike,muzicka dela,naucna dela i sl .. stoje kao nemi svedoci wremena i dogadjaja koji prolaze, ostaju da ziwe i posle fizicke neprisutnosti svog tvorca. Neprolaznost je sinonim za stvaraoca cija dela su vredna secanja i traju generacijama .U njima se uziva, uci i usavrsava,daju inspiraciju i potsticu nove mlade ljude na stvareanje vecitih dela.

Sastav: Sa prijateljem i u dobru i u zlu


Prijatelji? Ko su zapravo prijatelji? Postoji bezbroj odgovo na ovo naizgled jednostavno pitanje.Jedni tvrde da pravi prijatelji  zapravo ne postoje i da ce vam svako kad-tad zabiti noz u ledja,a drugi opet veruju da postoji pravo prijateljstvo i ljudi koji su spremni da vam pomognu i u dobru i u zlu.
Nije lako sagledati ko ti je pravi prijatelj,a ko nije u gomili ljudi,sa kojima se svakodnevno druzish. mozesh  imati bezbroj drugova i dugarica,ali retki su oni pravi prijatelji koji su sa tobom kad places i kad se smijes. pravi prijatelj te uvjek shvata u bilo kojoj situaciji da se nalazis,u bilo kojem trenutku uvek je uz tebe i hrabri te,podrzava te.Kad svi  kazu protiv tebe lose, tvoj pravi prijatelj  nikad nista nece lose reci o tebi,naprotiv -samo dobro.to je prijatelj koji te shvata u svemu i u dobru i u zlu.
Prijateljstvo je vredno velikih odricanja i žrtvi. U njemu ne treba samo uzimati već i davati i to u najvećoj mogučoj meri. treba ga odrzavati,negovati , nedati mu da se raspadne.Mada se pravo prijateljstvo  nece raspasti tako lako. Verujem da postoje pravi prijatelji koji su spremni da za vas uchine sve,bash sve,koji vam daju snagu i podrshku.
Mnogi ljudi ulaze u vash zivot i izlaze iz njega brzinom svetlosti,neki ostave trag u vashim srcima,a neke zaboravite.Ljude koji su vam prijatelji ne mozete tako lako zaboraviti,oni su tu sa vama chak i kad nisu tu,kad nisu fizichkiprisutni,oni su tu da vas podrze.Ljudi sa kojima niste u nikakvom srodstvu,a opet se osecate kao da jeste. Teshko je naci pravog prijatelja koji je uvek uz vas,chak i kada bi zeleo da bude negde drugde,onog koji vas pita kako ste i saceka vash odgovor,koji zna sve o vama,a i dalje vas voli...e,to je pravi prijatelj.kad pomislim samo koliko bi nam bilo dosadno bez prijatelja oko nas.I zato se potpuno slazem sa nekim starim mudracem koji je reko da je samo onaj chovek koji ima prijatelje,zapravo bogat chovek.

 Takodje Verujem da postoje i neki okrutni ljudi koji ce zeleti da vas iskoriste i koji ce se praviti da su vam prijatelji samo da bi neshto dobili od vas.oni koji gaze preko vas kao preko praznog papira bacenog na zemlju.SVESNO!a nisu ni procitali sta je na papiru napisano...“pazi!osetljivo!“.to nije prijateljstvo.

             Zadovoljna  sam zato sto imam nekoliko pravih prijatelja  na koje mogu uvek da se oslonim i u dobru i u zlu i koji moj zivot cine lepsim i zanimljivijim, jer bez njih zaista nista ne bi bilo isto.

Sastav: Pred jednim umetnickim delom


Pred umetničkim delom




Da li zbog uticaja moje porodice ili neke genetske peredispozicije ipak na mene najveći utisak ostavlja slikarstvo.U kući sam okružena slikama ,bojama ,slikarskim platnima i sa puno knjiga o umetnosti. Prelistavajući te raznobojne knjige koje me okružuju ,a koje govore  o slavnim umetnicima i njihovim delima izabrala sam neke meni najmilije . Kad  zavirim među njihove korice osećam se ispunjeno, zadovoljno , lepo iznutra. Primetila sam da na mene najviše prijatnosti  ostavljaju knjige sa slikma   Van Goga. Vatrene, sirovih  , živih  boja . Žuta ,crvena i  naranđasta mi  osunčavaju mi neki tmuran dan . Zato je knjiga sa Van Gog-ovim slikama uvek tu negde u blizini da me oraspoloži, uteši, podigne adrenalin, jednostavno  neka energija  izbija iz nje. Ne mogu da se odvojim od njegovih  suncokreta koji  imaju veliki magnetizam i svetle kao treptavi plamičci koji prete da se svakog momenta rasplamsaju  u vreli plamen . Varijacije boja i poteza četkicom deluju na mene dramtično i uzbudljivo uvek kad ih pogledam. Ovi vatreni cvetovi postali su umetnikov zaštitni znak . Posle njega malo ko se usudio da slika suncokrete.  Karakteristični , jasno vidljivi ,brzi,debeli potezi četkicom su njegov umetnički rukopis koji lako mogu da prepoznam u masi drugih  slikara .
Ovaj za života nepriznati genije koga su savremenici smatrali ludakom , nije doživeo slavu svojih dela ,ali je generacijama iza sebe ostavio dela neprocenljive vrednosti koja imaju  veliki magnetizam i  zaslužna su svakog divljena.

sastav: Gorski vijenac


Postoje stihovi koji se ne zaboravljaju,reci koje ne blede,umetnici koji su besmrtni a ,,Gorski vijenac” kao da je oduvek postojao I bez njega kao da se ne bi mogao objasniti nas narod.Delo koje ne stari. Kroz ovo delo je Njegos ispleo citavu crnogorsku istoriju,opevao najvaznije dogadjaje iz proslosti ,naslikao svakodnevni crnogorski zivot u to doba.Mozemo primetiti da se kao glavni lik ,Vladika Danilo, chesto provlachi kroz strane ovog epsko-dramskog dela.Neki ga chak smatraju i alter egom samog Njegosha.
U prvom poglavlju knjige Vladika Danilo je prikazan u mrachnom ambijentu noci. Nije raspolozen optimistichki, jer ima u vidu situaciju u kojoj se nalazi Crna gora. Gledano iz  njegovog ugla Crna gora je: jedna slamka medju vihorove, sirak tuzni bez nigdje nikoga.. Istraga poturica pod Vladikom Danilom obesmrtio je ,,Gorski vijenac”.Jedno je rat sa Turcima a drugo sa domacim Turcima.Rat sa Turcima ne moze vecno da traje,rat sa samim sobom ne moze da se zavrsi.Borba sa bracom vladici Danilu,,prsa u tartar pretvara”. Opsedaju ga mračne misli jer mora da donese tešku odluku,plaši se bratoubilačkog rata i duboko je svestan odgovornosti koju ima pred narodom i budućim generacijama.Njegova odluka mora da bude prava,želi da sačuva mladost.Vladikina neodluchnost poistovecuje se sa biti ili ne biti, biti ili ne biti jednog choveka ili jednog naroda. Ali ,,tvrd je orah vocka cudnovata,ne slomi ga al’ zube polomi”,odgovorio je Vladika Danilo Selim-pasi.Takav je crnogorski narod-mali ali tvr,hrabar,ne salomiv. Srpski narod podneo je velike zrtve ali zato je jedna od glavnih odlika tog naroda vitestvo,hrabrost,gordost,nesalomivost.Ali I pamet I mudrost.,,Ko na brdu ak I malo stoji,vise vidi no onaj pod brdom”,jos su jedne od chuwenih izjava Vladike Danila.U owoj rechenici krije se znachenje rechi daonaj ko je pametniji, obaveshteniji, ucheniji wishe widi no onaj pod brdom, tj.onaj koji nije obaveshten.Njegove rechi imaju skriveno, simbolichno znachenje, izgledaju naiwno ali je zaprawo teshko razumeti njihovo pravo znachenje. ”Cuvena je I njegova poruka:,,Spustavah se ja na vase uze,umalo se uze ne pretrze,otada smo visi prijatelji u glavu mi pamet uceraste”.Tu rechenicu sam shvatila kao odraz njegove razboritosti, ne bash lepog iskustva sa turcima i opreznosti.
I na kraju ,Kud s Njegosem poslije Njegosa?”.Na svakom narodu je da kuje sudbidu svoje zemlje, a Crnogorci su bez sumnje bili veshti u svom zanatu.

Sastav: Starac i more


Ljudi se očajnički bore za svoju sreću, muće se  da postignu ono sto zele, ali onda, kada ona treba biti potpuno njihova, kada trebaju osjetiti punu ljepotu te borbe za nju - njene plodove dolaze mračne sile koje mu ih otimaju. Starac Santajgo, Hemingvejovog romana „Starac i more“ je osetio to na svojoj kozi.
Santajago je, mali, obican, materijalno siromasan covek, koji se suocava sa svojom sudbom. nesretni stari ribar koji je ribario u Golfskoj struji gotovo tri mjeseca, a nije uspio uloviti ni jednu jedinu ribu. Uz to, prvih čedrdeset dana s njim je bio jedan dječak, Manoline, ali je uz nagovor roditelja odustao. Tako je starac Santiago ostao sam.Jednog je jutra, kao i uvijek, Santiago išao na pecanje, ovaj put išao je još dalje od obale gdje je voda bila još dublja. Mamac je bacio na različite dubine i prepustio se struji. Odjdnom na mamac se nešto uhvatilo i počelo je jako vući. Starac je odmah ragirao i utvrdio da je to jedna ogromna riba, ali ju nije vidio, no kad je skočila iz mora Santiago je ostao bez daha, bila je to ogromna mečarica. Mučio se Santiago s njom tri dana i tri noći da bi na kraju ipak pobijedio. Zavezao ju je na bok barke i pošto se nližala oluja odlućio se za brz povratak na obalu. Međutim na putu pojavili su se morski psi. Santiago se borio s njima, pokušao im je pobjeći, ali nije uspio, pojeli su mu cijelu ribu. Od mečarice ostale su samo glava i kosti.Iako su od ribe nije ostalo gotovo ništa, na obali su se ribari divili, bila je duga 5.5 metra.
Simbolicki je hemingvej opisao
covekovu sudbinu i da od nje ne moze pobeci: „Vec se citav sat smrkavalo starcu pred ocima, a znoj mu je pekao oci i
opekotinu iznad ociju na celu. Nije se plašio svjetlaca koji su mu igrali
pred ocima. To je bilo razumljivo zbog napornog izvlacenja konopca.
Ali dvaput je osjetio vrtoglavicu i nesvjesticu – a to ga je
zabrinjavalo.“
Starceve oci,boje more,simbolizuju duhovno bogatstvo ovog starca Santjaga,a samim tim predstavljaju tu vedru tacku ,taj optimizam. Njegova  zelja je bila toliko velika, veca i od samog zivota, zbog toga su mu u snove cesto dolazili lavovi.“ Gore iznad druma, u svojoj kolibi, starac je opet zaspao. Jos uvek je spavao licem okrenut postelji a decak je sedeo kraj njega i gledao ga. Starac je sanjao lavove.“ Oni oslikavaju untrasnju borbu samog starca, sa druge strane i njegovu usamljenost.
Ovaj roman odise simbolikom i zvuci veoma pozitivno.Kako bespotrebna, naisgled apsurdna borba, ali i ogromna zelja malog coveka moze da podstakne da ucini nesto veliko.

sastav: seobe



U zivotu svakog coveka postoji sadasnost i proslost, buducnost je neizvesna, za nekog postoji, a za nekog nece biti ispisana olovkom zivota. Zvuci surovo i cini nam se daleko.Sada mozda i jeste samo istorija, ali krenimo putem vremeplova i vratimo se 3 veka unazad. Pocetkom proleca, davne 1744 do 1775. godine, bilo je vreme “Seoba”. Sudbina srpskog naroda su bile seobe, uzrokovane pritiskom vojne sile i zulumima. To je garantovalo neizvesnu buducnost Srbije, ali ne i makar takvu buducnost bilo kog pojedinca. Njihova psihologija je bila isprepletana lomovima i traumama. U romanu "Seobe" dominantna su tri lika: Vuk Isakovič, gospoža Dafina i Aranđel Isakovič.U svakom od njih cuci alter ego, u senci savrsena silueta plodova njihove maste.
Vuka Isakovica pisac slika kao fizički izmorenog i propalog, birajući jezik kojim bi ukazao na njegovu spoljšnju neuglednost. On je u proslosti bio gubitnik, trgovac u pokusaju.  Cesto se odavao alkoholu i kavgama iz kojih ga je vadio mladji brat, odnoseci se prema njemu kao da je stariji. Aranđel je bio potpuni kontrast Vuka Isakovica. Moglo bi se reci pobednik, dobar trgovac, bogat i ne shvata ljude koji zele seobe. Medjutim, proslost i sadasnjost postaju dve krajnosti za bracu. U sadasnjosti Vuk je suprotnost onog nekadasnjeg Vuka. On je sada snazan, avanturistickog duha i optimista u nadi da se nesto moze promeniti u njegovom zivotu i u sudbini njegovog tragicnog naroda.Njegova tragika jeste u tome sto oн одлази на далеке фронтове не знајући где иде, не знајући за шта гине и опет на крају са рањенцима и унакаженима се враћа у завичај који му, опет, и није прави завичај. Vuk cesto ramislja o besmislici ratovanja, ali je vojnik u dusi. Voleo je konje i sablje.Njega i ne muce licni problemi, kao Aranjdela, vec problem naroda. On полази у ратни поход, далеко ка Рајни, ка Француској, ali sad ima porodicu, muz je i otac. Seobe naroda, nemashtina i tezak zivot otudjili su ga od njegove porodice. Kroz ceo roman provlachi se Vukova nostalgija za srecom  i slepo traganje za tim boljim zivotom, kao da su svi ziveli za jedan trenutak tog zivota po volji i po zelji, prihvatajuci svaki izazov koji im se pruzi pa i po cenu svog tragichnog zavrshtka. Zeli da zna da mu je porodica na sigurnom i zbog toga svoju zenu i dve kcerke ostavlja kod svog brata, na „sigurno“.
„U tu kuću bratovljevu sklonio je bio Vuk Isakovič ženu i dve svoje devojčice, koje su dovezli u kolima, punim zubuna, ćurdija, ćilimova, srme, bisernih igala i srebrnih dugmadi, kroz plač čitave gomile žena i omatorelih slugu.“
Vuk nije ni slutio da bi to imalo posledice na buducnost. Samo je zeleo da zna da je njegova porodica na sigurnom. Aranđel mu je bio jedini izlaz. Uprkos novcu i mogućnosti da kupi sve što želi, Aranđel je nosio u sebi osjećaj da je pust i prazan. Bio je bez žene, bez ljubavi i u sebi je nosio osjećaj nezadovoljstva i praznine.Iako nikada nije zavideo bratu niti shvatao njegove ciljeve, zeleo je njegovu zenu vise od svega. Da li je Dafina patila shto joj je muz otishao pokushavajuci svim silama da spasi svoju porodicu, da bi na kraju, kada je nashla neznost i ljubav svoga devera, morala da se razboli i umre? Da je Vuk bio tu  prichala bi mu svoje patnje. Ovako je svoju tajnu odnela zauvek sa sobom.Poslije smrti gđe Dafine i bratovljevog povratka iz rata, izgubljen u stidu, Arandjel je zakoračio u još veću prazninu, u novi beskrajni krug, ali bez zvijezde u njemu.Vuk je i dalje sanjao o svom beskrajnom plavom krugu. Trazio je svoju zvezdu. Nije je nasao. Njagova zvezda se ugasila.
 „Nema smrti, ima seoba“, rekao bi Crnjanski,ali zar seobe nisu sinonim za smrt. Da nije bilo seoba, nebi bilo milion poginulih ljudi, a mozda bi i gospoza Dafina i Vuk sada ziveli srecno, daleko od ociju svog devera i brata, Arandjela Isakovica.

sastav: pre nego sto osudis, razmisli da li imas pravo da budes sudija


Zivim u malom svetu, velikih pravila, koja se cesto menjaju i jos cesce krse. U tom svetu svaki predstavnik covecanstva ima slobodu kretanja, govora i sto je najvaznije slobodu misli. Slobodu da misli na osobu koja ga inspirise, koju voli ili da sudi o ekscentricnom prolazniku koji mu je sasvim bezazleno zapao za oko. Sada zastani i ukroti svoju sujetu, pre nego sto krenes da mi sudis za pisanje ovog sastava.
Svaki covek na ovom svetu ce me osuditi, to je cinjenica.Necija presuda odnosice se na neuglednu mladu osobu, pomalo dosadnih shvatanja za njegov isuvise egoistican um, drugi ce presuditi veseloj, opustenoj osobi koja zna sta hoce ili ,igrom slucaja, naletecu na sudiju koji ce me gledati sasvim drugim ocima, to nisu oci njaboljeg druga. Kako zapanjujuce zvuci kada pomislim da sam to sve ja.Istovremeno sam i neugledna mlada osoba dosadnih shvatanja i vesela devojka sa idealnim smislom za humor, a da pri tom nijedno od ta dva nije moj alter ego. Gledajuci covecanstvo tim ocima, mozemo videti da covek nije covek onak kakav jeste, kakvog ga je priroda stvorila, covek je onakav kako ga drugi vide, gledajuci snagom svog uma.Pri tom ce se retke sudije zapitati da li njihov um poseduje toliku snagu da upotpunosti proceni nekoga.Oni ce  porusiti svaki tabu, vodeci se predrasudama i slobodom izrazavanja, na sav glas govoriti o osudjenicima. Sloboda je izgleda krivo shvacena. Zasto je uopste neko podario toliku slobodu bicu kao sto je ljudsko bice? Nemamo izbora, covecanstvo je biralo nas, a ne mi njega, stvoreni smo da budemo sudije i osudjenici. Hteli mi to ili ne, drugi ljudi ce suditi o nama i mi o njima, iako nemamo dovoljno svedoka, a ni dokaza, donosicemo presude. To vise nije pitanje prava, vec nase drustvenosti, nase sposobnosti da komuniciramo sa drugima, da ih upoznajemo i tako stvorimo pravilnu sliku. U suprotnom, vodjeni pogresnom procenom, zauvek cemo eliminisati bar jednu osobu iz naseg zivota.Sve one lepote njegovog uma izgubice svoj znacaj. To jeste kap u moru postojanja, ali zar more ne cine upravo te kapi?
   Savrsen prtner, prijatelj, najbolja prijateljica, ne postoje,zato je suludo traziti ih.Dovoljno je samo sve posmatrati drugacijim ocima, jer mi ne treba da menjamo svet da bi on bio idealan, vec sami sebe.

Sasav: Ceznem da ti kazem najdublje reci


Ceznem da ti kazem najdublje reci
Zivim u malom mestu, velikih pravila,koja se cesto menjaju i jos cesce krse.Odvojena od sveta i svih bitnih stvari, ceznem da nadjem granicu sa realnoscu.Ispred mog pokusaja da nerealan svet pretocim u realan, nalazi se dzinovski zid, to je najveci zid u mom zivotu,  kineski zid.Kada bi se on srusio, svi ostali zidovi bi bili ravni obicnoj cigli.Sta je to toliko veliko sto bi se moglo poistovetiti sa kineskim zidom? Postoji samo jedna rec koja je zazidala sva vrata.Rec:Cutanje
Reci koje se kriju duboko u meni obično iskusno odćute. Odzvanjaju tišinom. U vrtlogu svojih osećanja, nemoćana pred željom da ih izgovorim, i dalje trazim put koji ce ih osloboditi iz zacarane dubine, put koji ce porusiti zid i sagraditi dvorac.Uzalud.Taj put je vec odleteo, nema ga.Gde je moj svet slobode?Svuda oko mene, on postoji, ali nije realan.Mogu ga dostignuti, stvoriti, ali on nikada nece ugledati svetlost dana. Sve se cini tako daleko, stvarnost, osecanja i najvise od svega reci. Nekada, kroz maglu mogu da vidim taj svet, svet gde su misli pretocene u reci, svet slobode, oblaka ljubavi i istinske sreće, kojem prethode reci i samo reci. Leteci kroz njega, kada bih bila dovoljno hrabar letac prekrsila bih sva svoja pravila i naletela na oblak, siv pun kise koja ce se nemo sruciti na moj um ili pak, uz srecu, naletela bih na sunce i prepustila se savršenstvu tog raja do kojeg me je doveo san o slobodi. Danima, nedeljama, godinama bih se borila sa ceznjom da kazem to, sve dok se ona ne pretoci u drugu ceznju sa istom osnovom, a drugacijim ciljem ili iscezne, ali san, on nikad ne umire, on je tu uvek prisutan, onakav kakv ja hocu da bude, idealan. Kada jednom osetis taj delic sekunde savrsenstva snova, ali ne zadugo, tvoj um ce i dalje zeleti da putuje, da upoznaje nove predele, ali tada ce vec biti prekasno da izadje iz kaveza u koje su ga zatvorile mracne sile stvarnog sveta.
Kada odustanem od nemoguce misije, okrenem ledja zidu i shvatim da mozda ipak postoji nada, da reci nisu potrebne.Nekada se one Sakriju u pogledu, pa na neki čudan način pokušavaju da preplivaju more koje nas deli i dodju do druge strane. To je taj nemusti jezik kojim razgovaramo nas dvoje.Nasi svetovi se medjusobno prozimaju i stapaju u jedno, oni se vole bez poljupca, oni razgovaraju bez reci. Nas svet je savrsen ili je,  ipak on samo delo mog uma zarobljenog u kavezu snova.

Sajam knjiga


Pamet u glavu
Murakami, Holman, Sheparld, Andric, Puskin . . .citam dok prolazim pored standova hale 1. Bezbroj knjiga i pisaca na tako “malom” mestu. Ali za sta se odluciti, koju knjigu uzeti u ruke i znati da je to bas ta knjiga koja ce nas zanimati, kako je prepoznati u tolikoj gomili? Uprkos cinjenici da tokom skolske godine imamo sve manje vremena za citanje knjiga. Da li je prepoznati po naslovnoj strani ili odmah okrenuti na poledjinu i procitati kritiku. Kada bi tako za svaku knjigu citali kritiku, trebala bi nam citava vecnost da obidjem jednu halu, a kamoli 6. Zato mislim da je na sajam knjiga najbolje otici sa vec napravljenim spiskom knjiga koje su nam drugi preporucili ili za koje smo sami culi, a vredne su nase paznje.Ipak nije lose ni otici na sajam, pogotovo u drustvu prijatelja knjigoholika koji ce vam preporuciti nesto zanimljivo.
Pojedini pisci su dolazili iz razlicitih delova sveta da potpisuju svoje knjige, te ste mogli da upoznate autore svojih omiljenih knjiga. Jos jedna dobra starana je ta sto svaka zemlja ima svoj stand, a svake godine je druga zemlja pocasni gost te spremi poseban program. Ove godine je to bila Svedska. Ona je priredila bogat program pod nazivom Glasovi Švedske sa preko 70 manifestacija i radionica za decu. Nastup Švedske na ovogodišnjem sajmu knjiga obogatilo je prisustvo belgijske književnice za decu i ilustratorke Kiti Krauter.
Pored Švedske , kao zemlje počasnog gosta, na ovogodišnjem Sajmu knjiga učestvovali su izdavači iz Grčke, Japana, Rusije, Nemačke, Italije, Austrije, Španije, Portugalije, Izraela, Brazila, Irana, Angole, Hrvatske, BIH, Republike Srpske, Crne Gore, a prvi put su se pojavili i izdavači iz Slovenije i Holandije.
Najvise mi se svideo stand Japana, cije knjige nisu bile na prodaju. Pored toga sto je bio najsareniji i najupecatljiviji mogli ste razgledati knjige i enciklopedije o toj carobnoj zemlji i tako, bar na kratko, osetiti duh urbanih ulica japana i poistovetiti se sa nacinom zivljenja.Posebnu atrakciju za klince mislim da je predstavljao cas origamija, vestine pravljenja figura od raznobojnih papira, koje je odrzavala jedna Japanka.
U okviru sajma bilo je održano ukupno 48 pratećih programa i ogroman broj standova, bilo je nemoguce obici sve.
I na karaju svi smo se kuci vratili sa po nekoliko knjiga, jer je naprosto bilo nemoguce odoleti. Pa nek neko kaze da knjiga nije najveci covekov prijatelj.
Pamet u glavu.

Sastav: Vasko Popa


Nazovimo je modernom, modernizmom, moderna lirska pesma ,avangarda ili samo savremena poezija. Zvuci jednostavno, ali je zapravo vrlo slozena i razlicita po svom tematskom opredeljenju, poetickom shvatanju, formalnim obelezjima, tonu, resenju i eksperimentalnim traganjima.Njeni stvaraoci pisali su izmedju dva rata, stvarajuci umetnicka dela i obezbedjujuci sebi besmrtnu buducnost i mesto u savremenoj knjizevnosti.Dosta iznad obicnih ljudi, svojih savremenika, vecina je bila neshvacenja i smatrana kontraverznim.Najneshvaceniji od njih je mozda bio Vasko Popa, preteca moderne srpske poerzije.

O Popinoj poeziji narod je imao razlicita misljenja, pozitivna ili negativna, ali jedno je sigurno, niko nije bio ravnodusan. Odusevljavala je savremene ljude i dubokoumnike, ali je razocarala one koji nisu bili spremni  da zadju dublje od prvog nivoa razumevanja i tamo pronadju prava znacenja.Danas njegova poezija izaziva odusevljenja bas zbog tog dubokoumnog znacenja, a u ljudima, pre svega u meni, budei razlicita osecanja.Pesnik inenadjuje, odusevljava, fascinira i podstice na razmisljanje.Iznenadjuje me svojim obracanjem svetom bicu kao svom bratu. Fascinira svojom sposobnoscu da od niceg stvorig nesto i u meni budi osecaj divljenja jacinom svoje metafore. Samo razmisljajuci o njegovim pesmama otkrivam tajne njegovog stvaranja. Stvaram sliku teskobnog zivota, osetim taj strah i sigurnost koju je  narod pronalazio u sakralnim objektima.Uprkos cinjenici teskog zivota u vreme izmedju dva rata u njegovim pesmama se nazire tracak humora i naklonost aforizmima.« Ljubav nije oduvek postojala, nju je znate izmislila sirotinja » . Vaskina dela prozeti su kontraverznoscu ostavljaju utisak buntovnika, revolucionara. I ne samo revolucinoara vec i nadrealiste, jer sve sto je realno u njegovim pesmama dobija neku nerealnu boju.

Vasko Popa je povezao umetnosti, svaku umetnost je dozivljavao i prenosio na papir stvarajuci nova umetnicka dela i tako je umetnoscu nadzivljavao sve istorijske katastrofe koje su zadesile njegove savremenike. Medjutim kada je rec o njegovoj poeziji, to je svakako poezija apsurda i revolucije.

Sastav: Basta sljezove boje


Vreme tece, mi odrastamo, ali se uvek svi rado secamo naseg detinjstva, kada smo na svet gledali drugacijim ocima.
Tako, ponovo se vracajuci u svet djetinjstva, svet obojen zvucima, mirisima i slikama zavicaja, secajuci se svojih ranih nestašluka, radoznalosti i snova, Branko Radicevic je napisao knjigu. Kroz „Bastu sljezive boje“ prolaze likovi njegovog detinjstva, deda Rade, rodjak Sava, stric Nidza, samardzija Petrak, veliki Jova idr.
Radicevic se u knjizi pozabavio medjusobnim odnosima likova i njihovoj velicini u njegovim detinjim ocima.

Deda Rade, je kao najstariji u kuci, bio glava porodice, neko kome je bilo nezamislivo suprotstaviti se, cak i kada mu se misljenje suprotstavlja zdravoj pameti. pisac priča o svome dedi kako nije razlikovao boje baš najbolje.jedne noći im je pored kuće rascvetao crni slez za koga je deda rekao da je modar, a nigde ni tragova modre, ali kad deda tako kaže-nema puno rasprave.neki dedin rodjak imao je običaj da ga zavitlava oko tih boja, svađajuci se da li je lisica crvene ili žute boje. Tako je i roman i dobio naziv „Basta sljezove boje“.
„Minulo je od tih neveselih dana vec skoro pola vijeka, djeda odavno nema na ovome svijetu, a ja još ni danas posigurno ne znam kakve je boje sljez . Znam samo da u proljece iza naše potamnjele baštenske ograde izsijava nešto ljupko, prozracno i svietlo pa ti se prosto place, iako ne znaš ni šta te boli ni šta si izgubio“ , razmisljao je mali Branko secajuci se dede.
Dedi radetu je bio susta suprotnost samardzija Petrak. Petrak je bio veliki zanesenjak i mashtar. Djeda Rade je, nasuprot njemu, racionalan. On ne ide izvan granica vidljivog i moguceg, to su za njega «fantazije» i on im se podsmijeva kao najvecim besmislicama. Njegov svet nisu daljine i visine, vec «vatrica», kazan i rakija, svakodnevna rec i brige.
“  tako, te nezamjenljive cudesne noci, deda je, živ živcat, zajedno s najboljim dostovima, u zdravlju i veselju popio svoju  rakiju. I što se boca više praznila, starac je postajao sve kuražniji, kao da iz one litrenjace pretace i ponovo vraca u svoje žile vatre prohujalog života. Sjetio se cak i brata Sava i požalio «što rdja nije tu», pa da i on vidi vajde od ove strmoglave veceri, kad se benasti stari Rade ritnuo na smrt, pa cak i na svoj besprijekorni pravednicki život. „
Rade je covek domacin. . Ne samo u ekonomskom smislu. On je prije svega domacin u duhovnom smislu rijeci. On ima vedre oci cestitosti i ljudskosti i sve što pogleda ozari pravdom i poštenjem. On je olicenje patrijarhalne cestitosti. Ceo живот je провео на истом простору, u svom selu, окружен истим предметима и облицима. Nastrojen patrijahalno i potpuno podredjen arhaicnim sagledavanju sveta, koliko i ljubavi.Za ljubav je cuo, ali je svoja osecanja pokazivao koliko je i znao da razlikuje boje. Medjutim, nisu samo boje bile njegova slaba tacka. On je pretstavljao mudrost samo u starosnom sagledavanju, jer je bio neuk i cesto je svojim stavovima zbunjivao decaka.
„ I kako tada, tako i do današnjeg dana: stojim raspet izmedju smirene djedove vatrice, koja postojano gorucka u tamnoj dolini i strašnog blještavog mjesecevog požara, hladnog i nevjernog, koji raste nad horizontom i silovito vuce u nepoznato. Pa se onda, katkad, žalovito upitam, kao da sam nagazio na one striceve vile iz djetinjstva: Je li pametnije biti mjesecar ili s mirom sjediti kod svoje kuce, pa kad zagusti, tješiti se rakijom kao moj strikan?“

U Copicevom romanu je primetno velika uloga njegovog dede Radeta. On istice njegove odnose sa ostalim junacima i provlaci ga kroz sve dogadjaje. Sveti Rade je za njega pomalo svetac i pomnogo covek.

Sastav: Dozivljaj sa letnjeg raspusta

Krstarim mislima jos goreci od neizvesnosti sta me ceka. Napolju su se smenjivala prostranstva, prvo zelena, zatim zuta boja, a potom vec bledo crveni krovovi sicusnih kuca poredjanih tako da cine savrsene polukrugove, bez odstupanja. Sve je tako minijaturno, svet je tako mali, razmisljala sam gledajuci kroz prozor aviona pomalo zamagljenog od oblaka. Oko mene je bio mali milion ljudi razlicitih nacionalnosti poredjanih redom u sedista aviona « Er Fransa ». Kroz usi su mi se provlacili najrazlicitiji zvukovi od meni nepoznatog kineskog ili japanskog, pa sve do razumljivog engleskog, francuskog i srpskog.  Ovog leta sam resila da uradim nesto drugacije i tada sam shvatila da je za mene odlican izbor da odem u neku meni stranu zemlju preko volonterske organizacije. « Sarl De Gol » je na vidiku, kroz glavu su mi vec prolazile najrazlicitije ideje koliko nezaboravno cu provesti naredne tri nedelje svog boravka u Francuskoj. 

Prvog jutra sam ustala rano da ukradem suncano jutro letu. Lezala sam na travi i posmatrala prozirno plavo nebo bez ijednog oblacka, savrsen prizor, za razliku od satora u kome sam bila okruzena svim vrstama insekata od bezopasnih paukova do nenormalno velikog broja mrava. Mislila sam da sam jedini ranoranilac, ali iako je bilo rano jutro u susednim satorima sam vec mogla cuti mumlanje od Turskog do Italijanskog jezika. Bar da sam ih mogla razumeti.Svako naredno jutro je bilo slicno, ali domacini su nas svakim danom sve vise i vise odusevljavali raznovrsnim popodnevnim programom. Rec monotonija je za nas, turiste, bila strana rec. Grad u kojem smo bili smesteni je bio neuporedivo manji od mog rodnog grada koliko i neograniceno zabavan. Toliko sportskih terena, ogromnih shoping molova, rolerkostera, plaza, diskoteka i turistickih atrakcija za minimalno predgradje Pariza od svega 20.000 stanovnika. Medjutim, najvece odusevljenje kod mene, a rekla bih i kod volontera iz drugih zemalja koji su odlicili da svoje leto prekrate tronedeljnim izletom u ovoj zemlji, je izazvao vikend proveden u obilasku Pariza. Toliko toga sam imala priliku da vidim da mi je nastao pravi dzumbus u glavi. Isli smo metroima od jednog kraja grada do drugog i sve sto smo ga vise otkrivali sve nam je vise bila zastrasujuca njegova tajanstvenost i dubina. Na gotovo svakom koraku smo mogli videti bar po jedan dabldeker sa natpisom «  Idemo u Diznilend, zeliteli poci sa nama ». Naravno da zelimo, bio bi nas odgovor, ali nas je vreme ogranicilo u nasoj radoznalosti. Dovoljno je spomenuti Jelisejska Polja na kojima je sve sljastelo i koja su se prostirala u nedogled. Jos nekoliko mesta u kojima se ogledao kulturni zivot Pariza, Luvr i Notr Dame. Na sve strane su bile razbacane intimno uske, jedva prolazne ulicice, koje su odisale retro stilom. Pariz me je oduvek odusevljavao svojom uredjenoscu. Ispred svake pekare se oseti dobro poznat miris bageta, a prozori minijaturnih kuca su bili ukraseni stilski uklopljena saksijama cveca. Skoro je nestvarno kako tako malo mesto na ovoj dzinovskoj planeti, ali tako vazno kao magnet privlaci i za trenutak osvaja ljude ukljucujuci i mene. Medju svim tim znamenitostima i carima Pariza, bilo bi neumseno nepisati o toliko poznatom simbolu, Pariza Ajfelovom tornju. Sa svim svojim carima bilo je izuzetno tesko proceniti da li je lepsi nocu ili preko dana. Savrseno mesto za uzivanje u lepotama ajfelovog tornja je svakako bio Trokadero na kojem se u potpunosti mogao ostiti duh grada. Gde su ionako dobru atmosferu upotpunjavali ulicni sviraci i plesaci, kariatide i cvetni aranzmani. Kakav vikend. To je sigurno bio najneobicniji i najuzbudljiviji vikend u mom zivotu, da li je bas morao da se okonca ?

TGV je krenuo kasno uvece na putu za Nozan, pomalo umorni od hodanja i mnogo vise zaljubljeni u sve ono sto smo videli u ovom boemskom gradu, gledali smo kako se zraci svetla sa ajfelovog tornja pomaljaju kroz retko drvece. Vozovi su jurili neopisivo brzo, trebalo je stici na vecerasnju oprostajnu zurku, sutra je novi dan, moj rodjendan i dan kada treba da se vratimo u Srbiju. Ali taj dan je vec neka druga prica, prica za sebe.